just for me

07.02.2016., nedjelja

...čista kombinatorika...

Ne tako davno, pred jedno dvije godine, pokušala sam se sjetiti lozinke, ali i svojega bloga. Nije to bilo tako lako, kao prvo, nakon dvije godine sve zaboraviš, pa kako ne bi nakon osam, deset. Ljudi s kojima si se družio tada na blogu sada su najvjerojatnije nestali. Nije bitno. Neke tu i tamo danas još uvijek rado vidim, čujem jer smo kroz godine prije i sada ostali u kontaktu, a s nekima komuniciram i preko fb -a te nekako znam da su ok. Bila su to čudna vremena, blog nam je bio potreba, danas nemam pojma čemu služi i zašto sam ga upravo sada pokušala i poželjela aktivirati. Oni koji su trebali ostati, zauvijek su ostali u našim mislima, našim životima. Zašto blog? Zašto pisanje? Zašto sada, odjednom, potraga za onim što je bilo? Pojma...pišem kada imam potrebu pisati, a dugo nisam. Kada mi je bilo najteže počela sam pisati blog na nagovor svojega starijeg sina koji je danas odrastao čovjek. Trenutno sada prolazim kroz neku čudnu fazu života. Bilježim trenutke i imam potrebu pisati. Blog mi je puno pomogao u poslu, ali i u privatnom životu. Pisala sam kolumne, upoznala divne ljude, veselila se susretima i čudnim oblicima druženja preko neta. Znali smo biti, znali smo odlutati, znali smo se izražavati, družiti, ali i pomagati. Blog mi je bio utočište najskrivenijih misli. Takvim ga i danas nalazim, i ponovo otkrivam. Čitam, prisjećam se...., ostale su bilješke onoga što je bilo i što me u jednom trenutku doista spasilo. Zahvalna sam na svemu. Svim predivnim ljudima, skrivenim mjestima vlastite svijesti, mjestima zabluda, svemu što je bilo ili još uvijek je, svemu što mi je otvorile srce i ponovnu vjeru u ljude.

- 11:52 - Ostavi samo za mene (1) - Uzmi za sebe - #

31.12.2009., četvrtak

Good bye

Prije samo par mjeseci nisam niti razmišljala o prekidu. Mislila sam, ok, neke stvari ne funkcioniraju, neke da, za neke više nemam hrabrosti, niti volje, a o nekim stvarima niti ne razmišljam. Puštala sam i tu sam zapravo pogriješila. Osjećala sam se sigurnom i voljenom, a i voljela sam, no, nešto je stalno nedostajalo.

Razumijevanje.

Danas to samo potvrđujem, kao i različitost karaktera, pa i interesa koji nas na kraju i ubiju u pojam.

A, o stvarnoj ljubavi koju svi mi tražimo mogu samo još ovo reći -

Ljubav je čudna zbrka osjećaja koji svima nama puno znače, ali koji su tu i bez da ih se spominje, uzvisuje ili analizira. Ljubav je davanje koje se ne traži. Ljubav je riječ s dvosmislenim nazivom te iste ljubavi. Ljubav može biti zadovoljstvo sobom, a može biti i uzajamno pružanje istoga, bez propitkivanja što je, a što nije. Ljubav je osjećaj nježnosti koja putuje zrakom dok si sam sa sobom. Ljubav je dio svih nas i svi je nosimo tiho u sebi, a da ponekada niti ne naslućujemo njezina čudna lica, niti njezinu neodoljivu snagu. Ljubav je beskonačno vrijeme koje ne broji godine, niti traži neki dobar razlog, niti prati svaki razum. Ljubav je iskra nedorečenih rečenica naših misli što putuju prostorom i vremenom. Ljubav je bliskost daljine koja nas ponekada slučajno spoji. Ljubav se sanja, sniva, mašta, a ponekada i doista dogodi. Ljubav je vesela točka moga kruga, iako u njoj stojim potpuno sama. Ljubav je čudan pogled stranca na ulici, čežnja i težnja nedorečenih misli u pauzi nekoga posla. Ljubav je sasvim obična spoznaja samoće i slika potpunog zanosa. Ljubav je beskrajna postojanost, ali i prolaznost osjećaja – dobrih i loših. Ljubav neodoljivo privlači sve boje života, ima svoj okus i miris. Ljubav se osjeća, dodiruje, pa i skriva dok tiho titra negdje u nama i oko nas. Ljubav je glazba koju čujemo, ples kojim se pokrećemo, ushićeno, zanosno. Ljubav je i tuga sjete neke kojom dotičemo svaki dio onoga što je u nama. Ljubav je dovoljna riječ da ljubavlju bude i ostane bez onih trzaja svijesti da je tu. Ona stoji u nama, raste s nama i biva onaj dio nas koji nikada ne nestaje bez obzira na sve što je. Ljubav je samo ljubav i zbog nje se može biti potpun i kada si sam. Ljubav je jednosmjerna ulica slučajnih prolaznika koji se mimoilaze. Ljubav je ponekada slučajnost, ali i konstanta čitavog svijeta. Grlite je i puštate, pričate i pjevate o njoj, živite i umirete za nju i nikada vam je nije dosta. Ljubav je jedna obična riječ. Misao. Djelo. Ona je ta koja može, ali ne mora biti tu i uvijek je osjetimo kada nam je najpotrebnija jer nježno skrivena u nama biva samo ona koja je. Ljubav smo zapravo mi sami.

Zato za kraj – svima u Novoj godini koja nam dolazi želim samo – puno, puno ljubavi, sreće, radosti i smijeha, malo više mira i puno, puno razumijevanja, ali i uspjeha u svemu što radite jer sve to činite sebi, za sebe i one koje volite, a koji i vas unatoč svemu jako, jako vole.



- 18:42 - Ostavi samo za mene (20) - Uzmi za sebe - #

27.12.2009., nedjelja

P.S. - voljela sam te

Nikada mi nisu išle izjave ljubavi – kao ono – Volim te! Ne mogu bez tebe itd. Mislim nije da ja nikada nikoga nisam voljela, ali uvijek sam to znala drugačije izreći, a i pokazati. Možda sam po tom pitanju čudna jer nije da nisam nikada rekla volim ovo ili ono, pa i volim te, ali hej – nisam predmet obožavanja da to moram čuti tisući puta na dan, pa na kraju to sve samo postane navika, a najmanje ono stvarno, istinsko - volim te, ljubim, obožavam i ne mogu bez tebe jer vrištim u sebi.

Ok, nekima je potvrda ljubavi sama izjava iste dok drugima treba puno više. Zagrli me, pokreni, ošamuti ludom idejom ili samo šuti, dovoljno je. Eh, i kako sam ja do tog zaključka došla je duga priča koja je danas imala svoj nevjerojatan, ali konačan završetak. Zapravo okončala se ona još puno prije, nakon puno rasprava, borbe za i protiv, tisuću istina i laži, ali nekako ću ovaj dan pamtiti kao potpuno novi početak i jedan kraj.

Kako sam ja jedno pomalo čudno biće s Venere, dakle žena, ali ne onakva kakvom me sada mnogi zamišljaju, odlučih se prošetati gradom sama. Mislim si, a čuj, nagradi se šetnjom nakon naporna dana, a možda i nekoga susretneš, te popiješ negdje kavu. Odoh ja sva tako u svojem filmu, dotjerana sama sa sobom u šetnju i na Trgu stanem na zvuk mobitela koji mi uporno zvoni u torbi. Nikako da ga nađem, pa tako petljam, tražim... i ugledam njega. Koljena mi se zatresu od šoka i sve si mislim – Ajme, pa to je on, a uz njega stisnuta i ona!? Samo da me ne vidi, samo da me ne vidi – proleti mi mislima dok se javljam na mob.

- Super, kažem , a koliko vam treba? Baš vas trebam, jako, jako!

Vremena dovoljno da napravim poput kakve budale jedan krug, potvrdim svoju sumnju i opet dobro pogledam.
Da, on je, potvrđujem sebi samoj, dok se po drugi put mimoilazimo na metar udaljenosti jedan od drugoga.
Gledam ispred sebe i ne vjerujem. Toliko je zadubljen u priču s tom nekom ženom, da me niti ne primjećuje, svoju „najveću ljubav“ kako prolazi pored njega.

Eh, tada proradi ono nešto u meni, što zapravo nitko ne može niti opisati, niti objasniti – ali je tu, pa se sva nešto uzrujam, šokiram i ne mogu doći k sebi. Pošaljem kratku poruku – ipak je dva puta prošao s njom mimo mene, a do pred par dana tvrdio koliko me samo voli, te kako ne može bez mene, slomljen, jadan, nikakav....i tu puknem od bijesa, pa si sve mislim, ma čuj, daj se saberi – pa kao prvo ti si prekinula s njim!? Daj budi sretna zbog njega, našao je drugu, a onda mi prođu slike naših zajedničkih trenutaka, pa opet bijesna nastavim hodati ko kakva luđakinja gradom i jasno na kraju završim s curama na kavi.

Ego čitavo vrijeme čini svoje, ali i mi sami.

Sjednem, ispušem se, pogledam u sebe i počnem se smijati sebi. Eh, mi žene smo stvarno budale kada i dalje nakon prekida vjerujemo u sve one izjave beskrajne ljubavi. Čitavo veče sam se smijala sebi samoj i njegovoj reakciji na sve to.

Sada se samo pitam – što bi bilo da je on mene susreo s nekim? Dva mjeseca izbjegavam bilo kakva mjesta gdje bih ga mogla slučajno vidjeti, žao mi je što pati, bilo me čak i malo strah koliko je opsjednut tom ljubavlju, pa sam samo molila da se smiri, možda nekoga i nađe, da nastavi dalje jer znam da će mu tada biti lakše.
Do nedavno me, pa i danas, opet, molio da mu se vratim unatoč svemu, pa i spoznaji da nismo uspjeli ostvariti sve svoje snove, obećanja i eto – danas – sada, sjedim i razmišljam o čitavom apsurdu svega i dalje se smijem svemu.

Na dan kojega bismo trebali pamtiti po nečemu lijepom što se zbilo, ja naletim na njega s njom i sve mi se kockice rebusa savršeno poslože – Ne dam svoje kockice i baš ih sada još više volim. To je to!

Život je čudan splet događaja s još čudnijim završetkom. Hvala što postoje takvi trenuci jer bismo se uvijek preispitivali – Jesmo li mi doista bili krivi za tuđu odluku, nesreću, patnju, pa i ljubav?

Uh, teško je znati, ali dovoljno mi je bilo vidjeti. Sada konačno mogu dalje. Vjerujem da smo si sve rekli. Ja i ti, i svi oni koji su se nekada davno – jako voljeli. Ljubav je i dalje tu, iako nema onu snagu i zna da sve nije išlo kako treba, te da je bolje, iskrenije, ne ubijati se zajedno kada ne ide, ili zbog propuštenih prilika ili izgubljenog povjerenja, ili ne znam čega sve ne, pa i vremena.

A ljubav? Ona uvijek ostaje najtiši dio svih nas kada stvarno volimo. Jednom sam te voljela – jako, jako – vjerujem i ti mene - sada se samo mimoilazimo, treba se i na to naviknuti, treba i to znati, zar ne?

- 23:10 - Ostavi samo za mene (6) - Uzmi za sebe - #

08.10.2009., četvrtak

Eh...što se zbiva, kako je?

Obično kada se ulijenim ili jednostavno izgubim u vremenu, onda uhvatim ritam s takvim naslovom. Ništa novoga. Počela školska godina, kao i strka s vremenom, turnusima. Ljuta sam na samu sebe jer previše očekujem od promjena bilo koje vrste. Udžbenike, vjerujte, svojem djetetu još nisam nabavila. Rekli su da će moći koristiti one od prošle godine, ali uspoređujući popis sa knjigama, pola njih nije gore. Ok, nešto smo nabavili, nešto nismo, nešto ću sutra konačno i kupiti, ako nađem? Jednostavno nisam stigla do sada baviti se još i tim problemom, a zašto??? Prvo zbog hrpe školske administracije, drugo zbog blesavog rasporeda, treće zbog jurcanja po roditeljskim, mojim, njegovim, zatim sjednicama, aktivima i bla, bla, ali glavni razlog je „plivanje“.
Ono vodite djecu ko pratnja, sjedite tamo poput kakve budale, pomažete oko sušenja kose, oblačenja, da biste se onda normalni vratili na nastavu i jasno tu istu nastavu i održali. Pitam se samo koliko normalno? Izdržali smo mi tako četiri tjedna plivanja. Pola nas se razbolilo, a pola odustalo. Glavno da je netko potrošio sav taj novac – čitaj grad – na to. Mene nisu platili, ali zato jesu redom sve druge - vozača, autobus, bazen i trenere.
Tko te pita je li ti to u satnici ili opisu posla. Godinama se bunimo, ali ništa se ne rješava.
OK, sada se dva dana odmaram – prehlađena sam i sva nikakva. Mlađi sin je isto bio bolestan, kao i stariji.
Počela školska godina s virusima svih vrsta. Iskreno uopće se ne čudim.
Toplo vrijeme, u razredu pakao, svi nešto cvile da nema zraka, a stvarno nema – otvoriš prozore, ali ništa – strujanje zraka nula. Ne pamtim ovakav početak školske godine. Samo se nadam da nas je to sve nečemu naučilo i da se ne bu više ponovilo. Do tada mi jedino preostaje da razmišljam o ljepšim stvarima.
Stariji je dao godinu, yeeeees, upisao treću. Mlađi postaje odgovorniji, koliko se to za njegove godine može reći, a ja starim polako, ali sigurno. Negdje još uvijek imam snage za biti mama – uz sve to – tko me pita?
Btw....ne mogu vjerovati tko se sve želi vidjeti u ulozi predsjednika. Džiz, zar ti ljudi doista misle da mogu sve?
Uf, a rekla sam – ne bum se više uzrujavala.

- 20:21 - Ostavi samo za mene (8) - Uzmi za sebe - #

04.08.2009., utorak

J...mi se! (nije naslov one knjige)

Radim, iako sam na ljetnim praznicima. Zapravo konačno sam se prihvatila jednog svog projekta, pa sam zadovoljna, iako ne bum vidjela more. Možda bih i mogla, ali jednostavno sam odlučila prekrižiti još jedan dodatni trošak.

Ovako pokušavam povezati ugodno s korisnim, iako još uvijek nemam pojma kako će sve završiti. Nije niti važno – radim za svoj gušt. Svako malo uzmem si pauzu, odmak misli od svega, pogledam vijesti, prozujim po netu, pročitam koji blog, komentar i samo kažem – kvragu.

Mahnito uzrujavanje nikamo ne vodi. Znam, a opet - više stvarno nemam riječi za sve što se tu kod nas zbiva. Mora da smo ludi narod koji slijepo vjeruje svim mjerama vlastite vlade. Jutros me uzrujao ovaj članak http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2009,8,4,,171799.jl ne znaš jel bi se smijao ili plakao ili rekao samo j...mi se!

Kasnije sam pod drugom pauzom uzela novine, pa mi se odmah pred očima smračilo. Prvo na članak o poskupljenjima, jer sam btw. benzin još u petak navečer platila po skupljoj cijeni, dakle tko tu koga laže??? Trebala voziti maloga na bus i tko me pita hoću li ja čekati da oni usklade cijene i po obećanju vrate na staro ili natočim benzin. Možda da hodam s punim rukama do busa? Da pozovem taksi ili da se obratim nekome pri vrhu koji na to sve gleda s lažnim osmijehom kada kaže – svi moramo jednako podnijeti teret ove krize. Jednako???? Ma, da pukneš. Gledam ja one cifre od plaća koje si svako malo povise oni koji nas tako dugo i dobro muljaju. Dođe mi da udavim nekoga, ali nisam ja tako agresivna kao oni. No, nikada ne kaži nikada, ne mogu, neću, ili e znam..... džiz, za sada samo psujem ko kočijaš dok gledam vijesti. Jednostavno ne mogu odoljeti ispadima toga tipa. Bar mi je ostalo ono malo zadovoljstva da kažem što mislim.

Sada čekam plaću. U minusu sam. Pozitivnom jer svako malo odem u minus za povećanu ratu kredita. Plus onaj famozni stambeni kredit kojeg sam si sama nabila misleći da bum time nešto uštedjela – zaboravi stan - možda za svoje unuke, ako sve ne ode kvragu? Za sada samo razmišljam o školovanju svoje djece i plaćanju računa.
Dopunsko plaćam jer sam bolesna, iako još do sada nisam ništa od toga iskoristila, ali ne daj Bože da mi se što dogodi, pa da klince dovedem u poziciju - nema love.

Moja prehrana je skuplja jer bolujem od celijaklije, plus nemam na to nikakav povrat poreza – što je u drugim zemljama regulirano - ovdje nije. Bez brige, pečem svoj kruh jer bi me kupovni došao i do 40 kn. Tjestenina od 24 do 38. Keksi, paket, nisu neki, 34 kn. Nemam izbora, tu i tamo si poželim kupiti nešto od toga. Znate ono – gledaš, a ne smiješ jesti, pa pukneš i kupiš ono što smiješ po dvostrukoj cijeni. Ponekada se pitam - zar ne bi bilo logično voditi evidenciju plaćanja dopunskog, pa ako ne iskoristiš niti jednu lipu, da ti se bar pola vrati, a ostalo stavi drugima na raspolaganje ili poboljšaj usluge istoga.

Sanjam!?

Još bolji primjer koji me jučer uzrujao, ne prvi puta. Postoji udruga, plaća se članarina, ali osim redovitih izvještaja, mape recepata, popisa dozvoljene hrane, proizvođača, te njihova časopisa, ne dobiješ ništa, a moraš platiti 400kn članarine. Neću. Sve podatke o prehrani, kao i popisu dozvoljene hrane možeš lijepo naći na internet stranicama – nevjerojatno – ali na njihovoj ne. Plati, pa vidi.

Recimo zašto na ovoj stranici možeš naći sve http://www.celijakija-istra.hr, a na ovoj baš i ne http://celijakija.hr/index.php , iako ima zanimljiv forum, pa se ljudi mogu snaći. Vani koji god proizvod kupio, a boluješ od te bolesti, vraća ti se porez. Svi podaci su ti dostupni i besplatni.

Puno toga ne štima. Nažalost sve više. U stihiji uzmi koliko možeš doći ćemo i do toga da sami sebe pojedemo. Pola toga smo prodali, još ono što je ostalo treba napuniti „nečije džepove“ – zna se čije, a o kriznom porezu (nametu) ne bum niti pisnula jer mislim da je svima sve jasno.

Samo čekam da vidim koliko će mi uzeti od povrata poreza koji je već davno trebao stići, ali nije jer čekaju se dodatni nameti. Da ne spomenem koliko će mi dati, pa uzeti jer imam dvoje djece. Nikada nisam tražila nikakav dječji doplatak jer sam uvijek bila prepoštena, što danas samo znači - budala.
Nikada nisam kukala, nego se snalazila honorarnim poslovima na koje sam uredno plaćala poreze – koji nisu bili mali jer je uvijek u pitanju bio autorski honorar.

Eh, svašta. I onda čitaj novine, slušaj vijesti, prati zbivanja.....ma, da, pukneš.

Vraćam se na gornji članak – jadnoj ženi stvarno nije lako. Čitati sve to i piti kavu. Prava uživancija. Recimo ja kada radim, onda radim i nemam vremena lutati okolo, niti piti kavu, a ponekada niti ne odem do wc-a. Radim punom parom i ne padne mi na pamet ne biti na svojem radnom mjestu.

O davanju i plaćanju kvazi intelektualnih usluga da i ne pričam. Pa, ako si na nekoj poziciji, valjda imaš i te sposobnosti???? Po pitanju zapošljavanja tko kome, gdje treba neki posao, otvorimo agenciju i stvar je riješena.
Ok, gdje smo? Nigdje.

U zemlji gdje više stvarno nema srama, niti novaca, niti opcija za bolji život. Prestrašno. S druge strane svima je sve jasno i svi samo kažu j...mi se, nekako ćemo preživjeti.

Idem raditi.

Btw. Parkiranje auta pred zgradom je još jedna priča za sebe. Upravo čitam članak o četiri razloga zašto? Srećom za sada još nismo postali prva zona, ali....ne bum se veselila jer mi i dalje nitko ne garantira da ću naći parking, niti mi netko čuva auto, a sve to kao plaćam. Možeš misliti?


- 13:33 - Ostavi samo za mene (5) - Uzmi za sebe - #

21.07.2009., utorak

Još jednom „samo“ šest posto.....

Zanimljivi su potezi ove naše vlade. Svako malo lupe nas po plaći, a da se niti ne pitaju kako narod živi. Ajmo malo drugačije razmišljati – tko od njih tamo gore uopće razmišlja o preživljavanju. Neka se samo mjesec dana stave u poziciju nekog od nas i neka pokušaju s tom istom plaćom platiti sve režije, ratu kredita, napuniti hladnjak i imati bar jedan kuhani obrok na dan, a da ne odu u minus. Postoje standardi života koji su se vidim po sebi unatrag dvije, tri godine toliko smanjili da kupujemo samo najnužnije. Svaki trošak zapisujem, važem i brojim. Iskreno – već sam luda od toga i sve me više hvata jeza što nas još čeka do jeseni, a jesen opasno kuca na vrata.

Gledam vijesti, čitam novine i mislim si – kako više imaju obraza pokazivati se nakon svega što su za ovaj narod učinili. Raspravljaju u nedogled o dugovima i rebalansu, optužuju se međusobno, a da niti ne pomisle kako ih jedan običan građanin u svojoj dnevnoj sobi gleda s dozom odsutnosti jer mu je više puna kapa preživljavanja, kao i prepucavanja onih na vlasti. Da, birali smo ih, ne znam tko jer ja nisam zaokruživala njih niti prije, niti sada, pa se iskreno osjećam poput budale jer živim u zemlji na rubu propasti i pameti.

Slušam kako ukidaju ovo, ono, a da niti ne pomisle kako mnogi građani, nižeg sloja jer srednji već odavno ne postoji, više ne mogu podnijeti daljnji teret smanjenja plaća. I dok tako oni trabunjanju o šest posto ovdje, šest tamo uz osmijeh nedodirljivosti, bijes naroda tiho, pretiho raste. No, znaju oni, znamo i mi da smo umorni od svega i da taj naš bijes više nema snage. Nažalost stvorena je umjetna tvorevina poslušnog naroda koji nema izbora. Svima je dosta rata, neimaštine kao i samog života na rubu svijesti, kao i zdrave pameti. Intelektualci su nestali, utihnulo ih bezumlje političara, kao i onih koji imaju i koji su savršeno razradili sistem prodaj što možeš, zaduži se gdje možeš, uzmi i vladaj.

Dovoljno je dva dana za redom pratiti zbivanja u našoj miloj zemljici, pa da više ne znaš hoćeš li se smijati ili plakati. Uz sve to oni na vrhu i dalje ulaze u svoje limuzine, odlaze na more, šepure se u svojim lijepim odijelima, prepucavaju se sa šest posto više novaca u džepu od nas i nije ih briga za obične građanine ove zemlje jer njih za sada nije ništa lupilo po glavi, niti po džepu. Oni imaju – mi nemamo. Oni su stvorili te silne dugove, a mi smo ti koji ćemo ih vraćati. Vrhunac svega je kada u glavnom dnevniku vidim usporednu plaću samo jednog od njih i kada nakon toga samo spomenu krizu, dođe mi da vrištim. Ali glas naroda koji bi trebao misliti je pretih ili i dalje čvrsto stoji uz njih –a ja se samo se pitam do kada i koliko smo doista glupi, zatupljeni, a možda samo umorni jer ova kriza nije od jučer ona je jedna konstanta koja traje i traje dobrih desetak godina. Jedina je razlika da se njihovi džepovi više nemaju čime napuniti, pa je sada nastala panika. Više se nema što prodati, opljačkati, uništiti, sve je došlo do naplate.

Ne znam kako ću na jesen platiti sve režije, niti kako ću opremiti dijete za školu jer kada to sve i učinim neće mi baš puno ostati za goli život, a goli život je kada se pitate što je danas za ručak i hoću li sutra otići u minus jer dijete treba nove tenisice. Nikada nije bilo gore, a kažu bit će. Ne želim niti razmišljati, ljeto je. Trebala bih biti na moru, ali nisam, niti neću jer je to trošak previše za mene. Djeca će biti kod tate. On ipak ima veća primanja od mene, a i kuću na moru. Biti razveden, živjeti s dva penzionera i djetetom nije lako. Nemam ja, nemaju niti oni. Gledam ih i znam da im je jednako teško kao i meni. Sada ih hvata panika kako će dalje. Hvata i mene. Da nemam dodatak u obliku alimentacije i poneke pomoći od bivšega muža ne znam kako bih sa svojom plaćom uopće izašla na kraj.

Do nedavno sam imala honorarni posao koji me spašavao. Nadam se još jednom. Nije mi teško raditi. Nije mi teško niti dati sve od sebe da zaradim, ali mi je ponekada stvarno teško znati da unatoč svemu što zaradim nisam u stanju uštedjeti ništa. Nisam u stanju niti sebi priuštiti neki odmor. Niti pomoći koliko bih trebala drugima oko sebe. Djeca su realna i svjesna situacije kada se nema. Uče, rade i vrijedna su. Stariji živi sam od alimentacije i stipendije koju već nije primio nekoliko mjeseci. Kaže srezao sam sve troškove. Srezali su i drugi – odgovorim mu. Nemam neku utješnu riječ. Dam mu koliko mogu. Znam da kada si mlad želiš puno toga, kao i mnog drugi. Znam da i razmišljaš o budućnosti. Znam da nije jedini, nisam niti ja, niti moji, niti bilo tko drugi. Svi želimo nešto, a i nadamo se nečemu, dok nas život na rubu egzistencije upozorava – kao i oni na vrhu – da pravda ne postoji, nije nikada niti postojala, postoji samo goli život , vlastita borba za egzistenciju, kao i onih šest posto kojih svako malo spomeneš jer ih osjetiš kroz vlastitu prazninu džepa.

- 12:39 - Ostavi samo za mene (10) - Uzmi za sebe - #

04.07.2009., subota

Nasilje

Ne volim niti jedan oblik nasilja. Ne razumijem ucjene i ne volim kada me netko kontrolira. Dugo mi je trebalo, predugo da otkrijem i shvatim kako živim u braku gdje ništa nije kako treba. Počelo je od malih stvari, a završilo razvodom koji me doveo pred totalni kolaps. Sve je zapravo bilo dobro dok sam ignorirala činjenice, te se bavila samo kuhanjem, spremanjem i djecom. Nisam zamišljala takav brak niti sam mogla prepoznati neke naznake koje bi mi pomogle da shvatim zašto je sve tako. Sada nakon mnogo godina još uvijek živim u strahu. Strahu od neke veze, kao i strahu da nisam dovoljno financijski neovisna.

Kao mala uvijek sam bila vrlo samostalna. Ponekada su mislili da sam ja ona starija sestra jer sam uvijek bila neovisna, sigurna u sebe i znala sam što želim. Čitavo školovanje sam radila, učila, studirala i ništa mi nije bilo teško. Voljela sam sebe, svoj posao i život onakav kakav je. Mislila sam da poznajem i onoga s kim sam. Nakon sedam zaljubljenih godina sam se udala. Rodio se prvi sin, a ja sam se razboljela. Dugo mi je trebalo da opet postanem ona koja jesam. Neke sam stvari prihvatila, neke pokušala mijenjati, neke samo zaboravila. U međuvremenu je došao i drugi sin. Posvetila sam se uglavnom djeci i njemu vjerujući u ljubav, poštovanje i razumijevanje. Bilo je padova i uspona, bilo je svega i svačega – a najviše onoga čega ne bi trebalo biti – straha i nesigurnosti.

Nikada nikome nisam o ovome pričala, osim tijekom razvoda svojem psihologu, zato i ne želim ulaziti u detalje čitavog odnosa. Pamtit ću sve samo kao lijepe i ružne trenutke – kao ljubav i mržnju, kao nešto što često ide zajedno. Ipak je to sve sada iza mene, iako sam tek sada svjesna nekih stvari, onih o kojima svi uvijek šute. Koje se malo po malo, prvo sasvim neprimjetno uvlače u vezu da bi kasnije postale kobno ubitačne.
Trebalo mi je vremena da shvatim, trebalo mi je puno snage i hrabrosti da pokrenem sebe, izdržim sve i odem. Posljedice su još i danas vidljive. One ostaju, skrivene, ali tu su - strah, nesigurnost, sumnja. Pojave se, prođu, a opet živiš i vjeruješ jer se učiš biti svoj.

Nedavno sam čitala jedan članak s osnovnim točkama prepoznavanja nasilja u obitelji, podsjetio me na te neke trenutke kroz koje sam prolazila. Izdvojila bih samo neke. Možda pomogne nekome, možda ne? Potresno je da mnoge žene šute o svemu tome.
Imam dvije prijateljice, jedna je još uvijek u braku „sretnome“ – no, više se ne družimo jer joj je muž zabranio – previše sam znala o toj istoj vezi, a i vidjela tragove nasilja. Druga se razvodi već dobre četiri godine. Smije se čitavom sistemu, samoj sebi i više uopće ne doživljava to isto nasilje. Muž joj je čak završio u zatvoru zbog toga, dobio opomenu, ali još uvijek čekajući da sve završi živi s njom i djecom pod istim krovom – čisto onako, da može imati kontrolu nad njom. Djeca ga uopće ne zanimaju. Zanima ga samo njezina izdržljivost.

Sustav je takav kakav je, spor i nikakav. Ako i nazovete onaj famozni broj koji vam svi nude kada spomenete nasilje u obitelji jer misle da će time kao prvo pomoći vama griješe jer prvo pitanje glasi – Je li vas udario, imate li modrice...? Probala i ostala u šoku.
Eto, koliko smo spremni pomoći ženama i koliko znamo o nasilju, a ono, vjerujte mi, ima tisuću lica, niti jedno nije uvijek ono na koje ste spremni.

Prepoznati različite oblike ponašanja unutar obitelji kao dio nasilja nije uvijek lako, čak ni za one koji to sve trpe. A zašto? Zato jer obiteljsko nasilje nije samo fizičke prirode, iako mnoge žene koje njihov partner kontrolira i koje žive u nekom tom svom strahu, ne znaju ili ne žele priznati sebi da je tako. Neke toga nisu niti svjesne jer nisu nikada bile fizički napadnute.

Da bismo prepoznali različite oblike obiteljskog nasilja trebamo kao prvo prepoznati različite oblike kontrole. U novije vrijeme, u svijetu, postoje i liste koje mogu pomoći ženama, a navode niz tipičnih primjera. Na ženi je da ih prepozna, da reagira i da potraži pomoć. Koliko je to uspješno, ne znam. Nisam je tada imala. Sada samo čitam i gledam i ne vjerujem da je sve to moguće, a opet, jako dobro znam da je.

Emocionalna ili psihička kontrola
- naziva vas različitim pogrdnim imenima, viče na vas, spušta vam i navodi niz fobičnih tvrdnji, kritizira, ponižava, umanjuje vaš značaj kao i vaše sposobnosti bilo kao žene, partnera ili majke
- pretjerano brine o vama ili postaje ljubomoran
- otežava vam svaki susret, druženje s obitelji, ali i prijateljicama, prijateljima ili nalazi mali milijun razloga, mana koje vi niste nikada kod njih niti primijetili
- brani vam da idete kuda želite, kada želite i s kim želite
- dovodi u neugodne situacije pred prijateljima, poznanicima, općenito pred drugim ljudima

Koristi ekonomsku kontrolu
- onemogućuje pristup zajedničkom računu
- kontrolirati sve troškove, financije, te traži da mu za sve što potrošite predočite račun bez obzira tko je taj isti novac i zaradio
- brani vam odlazak na posao, ne pomaže u očuvanju posla, smije se vašem poslu, omalovažava ga, brani vam napredak ili vam brani daljnje školovanje
- limitira odlaske doktoru ili socijalnu zaštitu

Prijeti
- da će vas prijaviti nadležnim službama (policiji, sudu, centru za socijalni rad...) za nešto što uopće niste učinili
- prijeti da će nekoga ozlijediti ili kidnapirati djecu
- zaštrašuje vas raznim pogledima, akcijama ili gestama
- prijeti oružjem
- koristi bijes, ljutnju ako ne učinite ono što on želi i kako želi tada kada želi
- prijeti vam čak i seksualnom orijentacijom, izmišljanjem da ste možda nastrani ili gay, te da će to sve obznaniti svima oko vas
- prijavljuje vas....

Primjenuje nasilje
- prijeti da će ozlijediti samoga sebe
- uništava imovinu, baca stvari
- prima vas grublje za ruku, gura, stiska, steže, udara, guši, grize ili štipa, udara
- sili na odnos kada to ne želite ili vas prisiljava da radite nešto što ne želite
- brani vam da uzimate lijekove koji su vam prepisani ili uskraćuje medicinsku pomoć
- ne pušta vas da spavate, jedete ili pijete

Ovo su samo neki primjeri obiteljskog nasilja, oni klasični koje bi svaka žena trebala prepoznati, nažalost klupko razmišljanja što je, a što nije, kao i uvjeravanje tipa – to činim tebi za tvoje dobro, kao i ono jer te volim ne trebam niti nabrajati. Najteže je kada shvatite da ste postali stvar u njegovim rukama – stvar na koju samo on ima pravo. Gubeći tlo pod nogama, žena često zbog mira u kući šuti, ali s vremenom počne razmišljati o krivnji – onoj nametnutoj – gdje se i javljaju prvi simptomi straha. Vjerujući da su krive počnu gubiti povjerenje u sebe i druge. Ostaju, trpe i boje se priznati sebi ono najgore – da žive s nekim tko ih zapravo na vrlo lucidan način maltretira.


- 13:29 - Ostavi samo za mene (3) - Uzmi za sebe - #

23.05.2009., subota

Samo za moju dušu...

U stalnoj strci za vremenom zaboravljamo „male stvari“ koje čine život. Prije sam puno više pisala o sebi, svojim osjećajima i raznoraznim dojmovima zbivanja oko sebe. Sada uglavnom šutim o mnogim stvarima, ali to ne znači da ih ne doživljavam kao prije. Jednakom snagom upijam svaki trenutak života, ali malo se manje uzrujavam činjenicama koje ne mogu mijenjati. Ne zato jer se ne mijenjam, nego jednostavno puštam da se drugi uzrujavaju malo više od mene. Neke stvari ne možeš i da hoćeš promijeniti, a ja više nemam snage, niti želim da me to dodiruje na isti način kao prije.
Tako sam prvo pukla vidjevši na vijestima sina koji euforično viče - Maaaaaaaaaaaaaaaama imam karte...., da bih kasnije saznala i cijenu tih karata, ali ok, jednom se ide na koncert. Zar da odustane nakon cijele neprospavane noći? Idemo na koncert i gotovo. Cijena više nije važna koliko trud da se dođe do karata. Sada mi je to sve simpa i sretna sam da imam tak „otkačenog“ sina koji reagira na sve. Hvala mu, ja bih se dvoumila. Ovako nemam komentara. Veselim se koncertu.
Da, to je on. Da, to sam ja i tako funkcioniramo. Svako malo me iznenadi nekom svojom izjavom, nekim svojim razmišljanjem, ali znam i vjerujem mu i nekako sam ponosna na njega, iako mi nedostaju mnogi zajednički trenuci kojih više nemamo. Mijenjamo se. Rastemo. Prihvaćamo vrijeme u kojem jesmo.
Uskrs je prošao i sretna sam. Nije da ne volim obiteljska okupljanja, ali me umore pripreme. Nekako je teže uskladiti sve želje kada živiš kod svojih. Prilagođavam se, iako mislim da se nikada neću prilagoditi. Jednostavno puštam i ne opterećujem se kao prije. Neki kažu – kako možeš?
Važniji mi je mir u kući, te se trudim što manje razmišljati o tri generacije na istome mjestu. To sada zovem usklađivanjem dojmova, iako ne mogu svima objasniti zašto, niti svima ugoditi.
Razbacana mislima na sve strane još i dobro funkcioniram. Prigovore bilo koje vrste više ne uzimam k srcu, ali ponekada puknem u tišini svojih misli.
Jučer sam tako pukla, te se dobro isplakala zbog svega. Valjda jedan od onih dana kada se nagomilaju osjećaji.
Dan ranije sam bila na sprovodu. Čitav dan bio je posvećen jednoj meni dragoj osobi – prijateljici koja je prerano otišla. Kada zbrojimo 30 godina poznanstva s nekim, pa onda sve one neke zajedničke trenutke kao i svoje osjećaje vidimo koliko je život nepredvidiv. Koliko se borimo i mučimo s tako nebitnim detaljima, a zapravo na kraju ništa od toga ne ostane. Netko preživi, netko ne.
Sjećanja i vraćanja u prošlost nas samo sputavaju, kao i vlastita očekivanja. Nema tu neke logike. Nema niti pravde. Jednostavno živimo onako kako najbolje znamo pokušavajući preživjeti događaje koji nas ponekada razvesele, ponekada rastuže, a ponekada iznenade.
Trenutno sam u strci s vremenom – gužva u kući. Sestra mi je doputovala, otputovala i opet doputovala, nastao je kaos. Počinje Tjedan plesa.
Mlađi sin me svako malo uzruja svojim flegma komentarima na svoje ocjene – ne brini završit ću srednju i faks jer to želim. Kako da ne brinem? Treba se upisati u srednju školu, a vidim zuji okolo. - Znam, popustio sam, malo sam se ulijenio, kaže.
Krizmu smo preživjeli. Planirali jedno, ispalo drugo. Ne volim velika okupljanja. Honorarni poslovi za TV su prestali stizati. Nešto još stoji upitno? Definitivno trebam smisliti dodatni izvor prihoda, ako želim preživjeti. Bauljam između ideja i stvarnosti. Posao u školi me ove godine doslovce smlavio, ipak je to prvi razred, tako da jedva čekam kraj školske godine, pa da se koncentriram na neke druge stvari. Za sada ideje stoje u zraku.
Čeka me još puno toga – koncentracija misli suvišna – lelujam tu i sada. Za sebe i one koje volim.





- 10:58 - Ostavi samo za mene (3) - Uzmi za sebe - #

08.04.2009., srijeda

ZA i PROTIV – šutnjom do znanja

Šutim, šutimo. Kažu najbolje je šutjeti jer šutnja zlata vrijedi. Možda se tijekom te svoje/naše šutnje toliko ušutimo da sve, pa i sebe pretvorimo u zlato, a onda nam više zaista ništa neće biti potrebno. Eh, bilo bi to jedno lijepo iskustvo jer se danas unatoč „masovnoj šutnji“ još uvijek čuje mrmljanje, prigovaranje, tiho nezadovoljstvo, kao i poneki jauk onih kojima je stvarno teško, a mislim da je sada već svima teško. Zato šutnjom šutimo svi, a ta „kolektivna šutnja“ počinje me sve više zabrinjavati jer ako čitate novine, slušate vijesti, automatski stvarate i neko svoje mišljenje.Tada valjda imate i potrebu nešto reći, ako ništa drugo raspravljati s drugima, požaliti se nekome, prepričati svoje iskustvo – reći nešto.
Jednom sam davno, a i nedavno, sama sebi rekla – ma, šuti, briga te, radi svoj posao, ne mogu šutjeti jer nisam takva, a i radim posao koji uključuje govor kao jedno od osnovnih sredstava rada, pa me niti teška prehlada ne može utihnuti, iako stalno ponavljam – tiho, tiše, još tiše!

Nedavno sam pročitala neki članak u Jutarnjem o raznoraznim agencijama, pa si sve mislim kako bismo mi prosvjetni radnici mogli osnovati svoju Agenciju šutnje – zamislite kako bi nam tada lijepo bilo. Znamo sve, a šutimo jer smo dovoljno bogati da možemo šutjeti. Znanje ćemo prenositi šutnjom jer nam je „glas“ tijekom svih ovih godina ponavljanja istoga postao toliko nebitan u odnosu na ono što radimo. Dakle, mi nećemo ništa raditi jer znanje koje imamo nikome ne treba, pa ga zato trebamo „jaaaaaaaako dobro čuvati“ - šutnjom. Sve ostale poslove obavljati će naša Agencija šutnje. Mi ćemo samo polaziti raznorazne seminare gdje ćemo uvježbati tu istu šutnju, pa ćemo znati još bolje šutjeti. Zapravo mislim da smo je do sada toliko usavršili, da nam ti seminari uopće neće trebati, što znači – Agencija šutnje je već zaradila na nama – što opet znači da će predviđena sredstva biti uložena u buduće generacije, kao i savršene uvjete rada – te potpunu tišinu na radnome mjestu.

Dok drugi šute, ja i dalje mislim, pišem i pričam o svemu što me dotakne jer volim slobodu mišljenja, a i volim reći što mislim. Zato sam bila tamo, zato sam i rekla što mislim o nama i onome što radimo, te kako nas društvo vidi. Ne sramim se reći što sam i tko sam, a ovo je dio onoga što sam rekla onima koji šute, ali i onima koji misle da bismo trebali šutjeti. Naš novi moto bi mogao biti – šutnjom do znanja.

Govor s prosvjeda -

Učiteljica sam. Kada to kažem, svima je sve jasno, a opet mnogima nije jer naš posao većinom vežu samo uz djecu, pa kažu - Joj, vama je super!
Zatim slijedi ono standardno pitanje, a zašto se vi žalite?
No, tu nije kraj - iza toga obično slijedi ona neugodna šutnja, pa klimanje glavom kao da im je žao jer dobro znaju gdje smo, tko smo i kako nam je, te koliko se naš posao cijeni.
Kada preživite sve te komentare slijedi onaj pogled žaljenja, ali i zanimljiva reakcija – ok, znamo, nemate veliku plaću, ali zato imate praznike. Za to ste dovoljno plaćeni.
Nitko nikada niti ne pomisli kakav je to posao, koliko snage, volje, energije, kreativnosti, znanja, upornosti, strpljenja i odgovornosti jedan učitelj, profesor, treba imati da bi taj isti posao i odradio.
Samo oni koji su uključeni u direktan rad s djecom realno znaju kako nam je, što imamo, a što nemamo.
Zato je danas teško reći – učitelj sam.
Ne znam koliko je dobro biti na margini društva koje želi – društvo znanja – a ne ulaže dovoljan napor da i stignemo tamo. Ne znam koliko je dobro ako razmišljate o preživljavanju, a s druge strane imate posao – pa se pretpostavlja da od tog istog posla možete i pristojno živjeti. Ne znam koliko je dobro boriti se za svoja prava, ako vas je društvo stavilo u poziciju sve manjeg priznavanja istoga. Ne znam koliko je dobro živjeti u tišini spoznaje onoga što je, a ništa ne reći.
Srezala sam sve troškove još puno prije ove krize. Kupujem samo najnužnije, otplaćujem ratu kredita, radim sve i svašta samo da ostanem prisebna kada gledam ili čitam vijesti. Ne gledam izloge jer si govorim kako mi više ništa ne treba niti to što vidim mogu kupiti. Ne odlazim u kino, kazalište ako nije potrebno. Učlanila sam se u gradsku knjižnicu kako više ne bih kupovala knjige. Radim. Ostalo mi nema smisla, a opet živim i pokušavam misliti pozitivno jer znam da nisam jedina i jer znam da ne mogu baš tako reći – briga me.
Postojim, radim i mislim, a taj dio mi nekako najteže pada.
Tužno je reći - nisam ništa stvorila, nemam stan, nemam vikendicu, niti službeni mobitel, niti laptop, koristim i trošim onoliko koliko imam, a puno toga uglavnom za posao kojeg radim. Nisam bogata, niti ću to ikada biti.
Radim i stvaram svaki dan, a sve ono što radim, radim zbog sebe i drugih. Dajem dio sebe, a to nije mala stvar. 26 godina u prosvjeti iscrpi, kao i želje za bolje sutra, a opet s druge strane ne bih ostala tu gdje jesam da ne vjerujem.
Vjerujem jer učim one koji tek trebaju postati veliki, što nije mala stvar, niti mala odgovornost.
Biti učitelj nije lako, to je zanimanje koje smo odabrali, zanimanje koje bi trebalo biti jedno od najljepših jer dajemo i prenosimo znanje – a kažu znanje je sve. To je bogatstvo koje nema svoju cijenu na tržištu rada.
Bogatstvo koje ostaje iza nas – zato vjerujem – jer znam, netko će negdje prepoznati ono što doista jesmo – samo učitelji.



- 20:15 - Ostavi samo za mene (8) - Uzmi za sebe - #

29.12.2008., ponedjeljak

Mama mia...


OK, konačno odgledala i taj film!
U posljednje vrijeme ne stižem previše. Prije sam puno više stizala, ali....ili se vrijeme ubrzalo ili sam ja usporila. Sve u svemu – sada sam na praznicima i uživam koliko mogu, a vrijeme usporavam nadoknadom onoga što nisam stigla – kao prvo spavanjem, hehe..., nije da puno spavam, ali volim se ujutro naspavati što je preko godine uglavnom nemoguće.
Božić je prošao, Nova samo što nije tu, a ja – tu sam još uvijek. Čitam blogove, neke i redovito komentiram, a ostalo sve po starom. Klinci rastu, a ja gledajući njih nekako stojim na istome mjestu. Nije da nisam ništa uradila, ali pomaci su mali, iako vjerujem dovoljni za dalje.
Pred jedno tjedan dana sam bila na promociji knjige Zapisi starog šajzera – M. Markovića. Drago mi je da je i ta knjiga izašla, drago jer me uz nju vežu mnoge stvari – dugogodišnje prijateljstvo, ali i onaj dio mene koji se vidi u knjizi – moje ilustracije. Dakle, Maksiću hvala ti....meni to puno znači. Više o promociji možete pročitati na blogu Sagittariusclassic , ovo nije reklama, ali za one koji ne znaju o čemu se radi, mogu pogledati tamo jer je baš tamo sve rečeno. Sada kada sve to gledam, ipak je to bilo prije, puno toga bih sada drugačije uradila, a to obično svaki od nas kaže kada je posao gotov.
Kraj godine obično obilježavamo zbrojem onoga što je bilo, ali i zacrtavanjem nekih novih ciljeva. Na TV- u ništa novo, emisija Čarobna ploča na kojoj sam i tijekom prošle godine radila se prikazuje u jutarnjem terminu, tako da ju često prespavam. Ok znam o čemu se radi, pa ne moram gledati, ali lijep je osjećaj vidjeti gotov proizvod, pogotovo ako je u to sve uloženo puno godina truda i rada. Sve u svemu ekipa koja to radi je već dobro uhodana, a i kritike su jako dobre, tako da bi bilo šteta da sve ostane na tome. Nikada mi nije bilo jasno – zašto se kao i vani ne mogu neke dobre emisije održati, ali i bolje reklamirati ako za to postoji dobar, ali i opravdan razlog.
Za sada ne znam hoće li biti još posla, ali nadam se da hoće jer mi je to do sada bio dodatni izvor mojih prihoda. U međuvremenu sam počela opet crtati, a neki moji radovi su poklonjeni baš za Božić. Sada već imam nekoliko zahtjeva – a kako sam sve slike poklonila, nije zgodno krenuti u prodaju, a opet možda je vrijeme da preokrenem svoje misli i u tom smjeru.
Crtanje me smiruje, ali i ispunjava. Dakle dok ne dođem do konkretne odluke što i kako dalje – razmišljam o pokretanju sebe i u tom smjeru. Živi bili, pa vidjeli. Stalan posao tak i tak imam, volim ga i radim.
Praznici će mi dobro doći da napunim sve baterije, malo odahnem od galame i konačno uhvatim ritam sna.
Sve želje ipak i uvijek nosim u sebi, a vama poklanjam jednu – all the best – kažu snovi mogu postati stvarnost, dovoljno je vjerovati – a ja vjerujem.

- 13:04 - Ostavi samo za mene (7) - Uzmi za sebe - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2016  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
...samo neka moja razmišljanja u trenucima samoće, tišine i mira,a naporna dana. Poput malog podsjetnika na trenutke koje želim upamtiti, sjetiti se, a možda i zaboraviti. Dnevnik lutanja, traganja i nadanja.